ANALYSE THIS: BiH-Kipar 1:2

 Captain Džek ship·wrecked at cliffs of Cyprus

Sve vezano za Safeta Sušića u našim medijima odavno se predstavlja kao “historijsko”. Eto sad imamo i najteži, “historijski” poraz od fudbalskog patuljka Kipra, usred Zenice. I ako čemo iskreno nije nimalo lako izgubiti od 140. Kipra kad ste 19. selekcija svjeta, ili kako to Sušić kaže, kad ste (fudbalska) sila.

Kada je FK Sarajevo izgubilo na Koševu od Borusije (2:3), palanački mentalite koji karakteriše pisanje na sarajevskim sportskim Internet portalim još jednom je izbio u prviplan. Svi su se utrkivali u slavljenju poraza, žestokom pretjerivanju u procjeni snage mog kluba u odnosu na Njemce, ali i u odnosu na Bundesligu – neki su išli toliko daleko da su tvrdili da bi FK Sarajevo komotno držalo sredinu tabele u 1. Bundesligi !

Slavljenje poraza, pristrasnost u svakom smislu, stvarenje heroja i idola, kreiranje mitova i slično, sve je to odraz neprofesinalizma, nestručnosti, iskopleksiranosti i nezrelosti u domaćim medijima. Naši sportski “portali” su tabloidi najgore vrste.
Zato, kad je najviše trebalo, nakon svjetskog prvenstva i isteka ugovora aktualnom selektoru, nije bilo kritičke analize Sušićevog rada, ni argumentirane debate (osim jednog pokušaja TV debate), a u kontekstu predizbornih priprema za određivanje novog selektora, odnosno produžetak mandata bivšem. Izostala je kritika, zato je pobjedio nepotizam, kronizam i uvlačenje u pakšu nad logikom i zdravim razumom.

Ne samo da je izostala kritika s jedne strane, nego su druge mnogi očekivali da ovaj treči Sušićev ciklus/mandat počne i/ili završi propašću. Ja sigurno jesam, i o tom mom mišljenju sam pisao na ovom blogu u nekoliko postova.

Dakle, dešava se ista stvar kao u vrijeme Bakine selekcije, kada je legendarni mostarac uspio dva put doći na prag velikog takmičenja, i to sa kadrom koji je neuporedivo slabiji od onog što je bilo na raspolaganju Safetu Sušiću svih ovih godina. Bakain tim nije uspio ali je napravio ogroman pomak naprijed u odnosu na sve što smo postizali ranije. I na neki način to su igrači i stručni štab mogli osječati kao ispunjenje svog vlastitog i kolektivnog cilja, koji je realno bio u njihovom dometu, pa je na kraju došlo do zasičenja i zamora kod igrača, dok je Baka sa svojim stručnim štabom potrošio sve ideje. Baš kao i u slučaju aktualne generacije.
Umjesto da i tada kao i sad bude angažovan novi selektor, korumpirani savez je nastavio po starom i gurnuo i Baku i igrače i repku pred svršen čin, koji je imao mnoge dramatične posljedice (Baka je čak izvrjeđan na Bilinom Polju od strane jednog dijela publike povicima “ustaša, ustaša”)

Ko je kriv

Debakl u Zenici, najteži u historiji bh. repke, došao je nakon loše igre svih igrača, osim podnošljivih Bešića, Šunjića i Lulića. Nisu ni ova trojica odigrali za visoku ocjenu, možda tek za prolaznu, ali nekako su djelovali kao da imaju svrhu na terenu, i ideju u glavama.
Svi ostali su bili očajni, što nije nikakvo čudo. Malo koji od naših reprezentativaca je ovu sezonu započeo u dobroj formi. Teško je reči ko je bio lošiji u prvim tekmama, u prvenstvima širom Evrope.
Ali to ne bi bilo toliko važno da su za tekmu s Kiprom pripremljeni kao tim, a znamo ko priprema tim, ko ga sastavlja, ko ga usmjerava u toku utakmice, ko priprema plan “A” i plan “B”, ko preuzima odgovornost, odnosno ko odgovornost nikad nije preuzeo nego je nalazio razne alibije i prebacivao je na svoje igrače – selektor Safet Sušić.
Eto ko je kriv !

Asmir Begović brani u najlošijoj formi od kako brani profesionalno u Engleskoj. Novi kapiten Edin Džeko je imao ni manje ni više nego šest čistih šansi ali nije mogao da pogodi, ali ni to nije iznenađenje. Edin nije pogodio u nekoj zvaničnoj utakmici još od tekme protiv Irana na svjetskom, a nije pogađao ni u pripremama svog kluba, pa se može reči da je dao samo jedan gol, i to onaj u Tuzli.
Vedad Ibišević je dao gol u pripremama svog kluba ali nije u Bundesligi, plus dva gola u Tuzli i onaj sinoč u Zenici.
Miralem Pjanić je imao promjenjljive pripreme ali je bio odličan u prvom kolu Serije A, sinoć je bio najlošiji na terenu uz Prcića i Bičakčića.
Senad Lulić je imao loš nastup za Lacio u prvom kolu lige, ali je sinoč bio dobar. Ermin Bičakčić je još uvijek enigma za mene. On je imao solidnu ssezonu, koja je rezultirala transferom u solidan klub, ali je njegova igra poprilično eratična, ponekad sa mnogo oscilacija u samo jednoj utakmici – Ermin je u stanju da pruži sve, od briljantnih partija, do tekmi sa mnogo ključnih grešaka, što je primjetio i engleski novinar koji je analizirao njegovu igru vis-a-vis njegovog transfera.
Toni Šunjić je bio standardan, jer čovjek je u formi još od prošle sezone, i to se vidi u njegovoj igri za klubove i repku. (Naravno da je za naše lokalne medijske mahalaše njegova igra u Brazilu bila iznenađenje.)
T-S Sušić je igrao neke dobre utakmice za slabi NK Hajduk, u slaboj hrvatskoj ligi, ali nije uspio da se proda u Veronu, u koju se uspio prodati jedan drugi bh. reprezentativac (U-21), Rade Krunić. Ako mu je mjesto u “A” seekciji, Sušiću nije mjesto u početnoj postavi !
Šta tek reči za Avdiju Vršajevića, koji nakon gola na svjetskom u našim medijima kotira solidno, kad mu još prikače i “propali” transfer u Midlsbro, gdje mu je kraj… Šalu na stranu, ni prekaljeni spineri i mit-mejkeri sa Reprezentacija.ba, Sport.ba, SCsport.ba i Sportsport.ba nisu ustanju od ovog igrača napraviti nogometaša, koliko god se oni trudili, skupa sa Safetom Sušićem.
Haris Medunjanin, nakon Misketa igrač s najboljom tehnikom u našoj repki, započeo je sezonu u Deportivu kao preporođen. Njegovi nastupi u prva dva kola su ga već učinili vođom ovog tima, međutim on je morao početi tekmu u Zenici sa klupe.
Sead Salihović nije igrao na početku sezone u Njemačkoj, ali je mogao igrati u nekoj od formacija od početka utakmice u Zenici – takav je to igrač !.
Izet Hajrović je odigrao na početku sezone prilično blijedo. To se, naravno, ne može zaključiti iz internetskih natpisa “u nas”, u tom paralelnom svjetu on naprosto briljira u Verderu.
Mensur Mujdža je sam najavio Sušiću da su njegovi dani kao prvotimca u Frajburgu odbrojani (pravo je čudo da je produžio ugovor s obzirom da su povrede njegovu karijeru uglavnom privele kraju).
I na kraju Sanjin Prcić. Prcić je započeo sezonu u Francuskoj dobro, ne fantastično, ne odlično, ne vrlo dobro, nego dobro kao OK. Uostalom on je veliki talenat koji ima lijepu perspektivu, ali je veoma mlad i promjenio je klub. Pokazalo se da Sanjinu treba bar još sezona-dvije da dosegne fudbalsku zrelost. On ne bi trebao biti u početnoj postavi u reprezentaciji. Ali.

Hajde reci ti to našim tabloidinim Internet meštrima spinovanja i mit-mejkinga, koji su od dečka napravili novog Pjanića, njegove nastupe za Ren u prva dva kola prepičavali kao da je igrom zasjenio Ibrahimovića, čak se nisu mogli suzdržati pa su jednu asistenciju iz kornera pretvorili u dvije, prosječan nastup predstavljali kao vrhunski, itd itsl.
Nema potrebe za takvim pretjerivanjima, dečko je talentovan i perspektivan igrač, koji je na dobrom mjestu i dobrom putu da se razvije u solidnog ili vrhunskog evropskog fudbalera. Ove i slične fantazije mogu samo da mu nanesu štetu, na šta upozoravaju i njegova prva dva nastupa za repku.

Revolucija proždire svoju djecu na Bilinom Polju

Ovo s Prcićem je u jednom momentu dobilo prilično zlokoban oblik, jer se počelo otvoreno pisati kako je vrijeme da Misimović prestane dobijati pozive, s obzirom da je star, spor i debeo, te kako bi oslobodio mjesto za Sanjina Prcića. Nakon Kiparskog Sunovrata mediji, prije svih popularni sportski Internet “portali”, koji su ga ispratili uz generičke hvalospjeve, ali s očiglednim izrazom olakšanjem uz konstataciju da će baš njega biti najlakše zamjeniti, odjednom su shvatili kako je Miske ustvari nezamjenjiv !

Ustvari, stara je to priča, koja se povlači još od dolaska Pjanića, za kojeg se znalo napisati da je po izostanku Misketa na nekim tekmama, Mire jednostavo procvjetao, aludirajući kako Zvjezdan samo sputava mladog Miralemua i smeta mu. Nakon što je došlo vrjeme da se repki pridruži i Sanjin, ovi glasovi su došli po svoje, jedva čekajući da Misketu vide leđa, prizivali su njegovo “penzionisanje”. Postalo je normalno pročitati kako će biti lako zamjeniti Zvjezdana Misimovića, jer imamo Prcića, Bešića i Pjanića, dok će vrlo teško biti zamjeniti Spahića.
Za repku koja je igrala na gol više, ja bih uvijek tvrdio obrnuto, ali jebi ga.
Kao, sad kad nema Zvjezdana konačno čemo gledati pravog Miralema, u pravoj formaciji gdje će Bešić igrati kao “vodonoša”, Prcić će preuzeti Pjanićevu dosadašnju ulogu a Mire Zvjezdanovu.
Na stranu to što nije ništa falilo našoj igri u sredini sa Misketom, Pjanićem i jednim zadnjim veznim, zanimljivo je da niko nije primjetio da Miralem, ustvari, ni u Romi, a ni prije u Lionu, nikad nije igrao kao polu-špic sa ulogom plejmejkera. On je uvjek bio u ulozi centralnog veznog, koji igra u oba pravca !
Iako smo i sinoč imali raspoloženog Bešića, Pjanić je konstantno dolazio do njega po loptu, to je jednostavno njegovo prirodno kretanje, dok je u momentima kad je čekao loptu iza Vedada i Edina, na ivici šesnesterca, bio potpuno pogubljen, te umjesto naprijed svaki put je ili vračao pas ili izlazio s loptom nazad na 30-40 metara gdje bi se “sudarao” sa Prcićem i Sušićem. To i jeste glavni razlog što Miralem nije ni mogao pružiti bar jedan dobar zadnji pas, naprijed za svoje napadače.

Ali kako je Safet Sušić uopšte došao do toga da Sanjina gurne u vatru u početnoj postavi, a nakon svega što je o njemu mislio i govorio prije samo nekoliko mjeseci, za mene je prava misterija.
Vjerovatno su u tome podjednaku ulogu imali mediji, baš koliko i Sušićev instinkt. Potpuno nerealna očekivanja medija da Prcić dobije značajnu ulogu i zamjeni virtuoza Misketa od početka kvalifikacija, bez obzira na sve što se dešavalo između selektora i igrača, sada je trebalo zadovoljiti. To je Sušiću vjerovatno govorio i njegov instinkt, kao i u slučaju određivanja kapitena, kada je selektor odabrao opciju koja će ići na ruku njemu, te na taj način izgladiti odnos sa uticajnim Edinom Džekom. To što je izbor velikog djeteta za kapitena kontraproduktivno za tim, Sušiću vjerovatno nije ni palo na pamet, ili ga možda nije zanimalo. Tako je i Prcić, nakon svega, završio u početnoj postavi u Tuzli, gdje nije pokazao ama baš ništa, ali je na moje veliko iznenađenje od selektora jedini dobio pohvale, da bi zatim bio poslan u središte neviđene sramote u Zenici.
Pored tereta koji mu je nametnut u medijima, jer se od njega očekivalo da s lakočom odmjeni jednog fudbalskog umjetnika-genijalca, Zvjezdana Misimovića, pored svih trzavica koje je i sam izazvao odmah nakon završetka kvalifikacija i za vrijeme priprema za svjetsko, igrač od samo 20 godina, potpuno nezreo i nespreman za preuzimanje bilo kakve odgovornosti, je na kraju od strane nesposobnog trenera-selektora gurnut ravno u ždrijelo historijskog debakla i tako žrtvovan kao najobičniji pijun..
Umjesto da se ovom poletarcu samopuzdanje čuva kao zjenica oka, da ga se ugradi u tim sa posebnom pažnjom i smislom, p da u lošoj igri s još lošijim rezultatom njegovim nastupom izvučemo bar neku korist, mi smo dobili dobro uzdrmanog novajliju koji je bio jedan od najlošijih ako ne i najlošiji pojedinac u očajnoj igri tima, u najtežem porazu reprezentacije ikad.

Tako je i moj klub u Njemačku odveo Dženo Uščuplić, prethodno potpuno ošamućen suludim tekstovima i analizama u domaćim medijima, koji su pod uticajem palanačkog mentaliteta danima pred revanš slavili poraz i prodavali ublehe i iluziju o moči našeg fudbala kroz dvije tekme FK Sarajeva, i od Dženana i njegovih igrača očekivali ravnopravnu igru protiv slavnog njemačkog kluba. Dženo se onako hipnotisan zaletio i završio razbijenog ponosa.


Kad tim reprezentacije Bosne i Hercegovine, u utakmici koju izgubi kod kuće od slabašnog Kipra, nema ni jednog od 13 igrača koji su nastupili da je odigrao dobro, onda odgovornost ide na dušu jednom čovjeku – selektoru !

Šok-terapija

Kad selektor u svom stilu odbije svaku odgovornost, optuži igrače, izjavi da ne zna zašto mu je tim izgubio, ne vidi ništa znakovito u činjenici da ni jedan od igrača nije odigrao dobro, da su najbolji igrači bezglavo tumarali po terenu priznajući da nisu mogli da pronađu pravo mjesto za sebe (izjava Pjanića), kad prije tekme odbije da pripremi igrače za protivnika, kad pored terena stoji kao drvo, onda je vrijeme da se pribjegne opasnoj ali učinkovitoj šok-terapiji i selektor odstrani prije nego nam propadnu ove kvalifikacije, a ova fantastična generacija ode a da iza sebe ne ostavi stabilnu reprezentaciju.

Naravno, mi smo taj soj ljudi koji robuje već pomenutom mentalitetu, pa za nas “historija” nije u povjesti nego mi od nje živimo sad i s njom planiramo svoju budućnost, ona upravlja našim životima, u svakom smislu mi robujemo istoriji. Zato nije čudo kad je glavni faktor u ocjeni Sušićeva rada, pa tako i za produžetak selektorskog mandata, Historija.
“Historijski uspjeh” odlaska na prvo “historijsko” takmičenje, su alibi i najjači argumenti u svakoj debati o selektoru, selekciji i uopšte sadašnjosti i budućnosti reprezentacije. Eto sad imamo i “historijski/povjesni/istorijski” poraz za koji je zaslužan “historijski” selektor.

Ako čemo iskreno, ovaj tim sa prtljagom punim “prljavog veša”, debaklom koji se naslučivao još od tekme protiv Egipta, sada bez Misimovića i Spahića, sa klincima koji su žrtvovani, selektorom koji nije stručno sposoban da vodi jedan veliki i kompleksan kolektiv, a nakon ovakvog početka, nema nikakve šanse u ovim kvalifikacijama.
Svi signali i sve indicije su tu – ovo je kraj za ovaj tim pod ovim selektorom !

“(…) trebamo se okrenuti utakmicama u oktobru i ako je moguće pobijediti Vels i uraditi nešto Belgiji” – Sušić nakon historijskog poraza od Kipra usred Zenice

Imamo dva izbora – nastaviti srljati u potpunu propast, i na taj način izgubiti ne samo mogućnost da se kvalifikujemo na EURO, nego da potrošimo najbolju generaciju igrača a da iza nje ne ostane nova generacija, koja bi bez velikih potresa bila sposobna nastaviti dobre igre i rezultate; ili smjeniti Sušića bez odlaganja, odmah, smjesta !

Smjenom Safeta Sušića u ovom momentu bi se sa kim zakašnjenjem uradilo ono što je trebalo uraditi odmah nakon nastupa na svjetskom prvenstvu, a to bi svakako imalo i svoju cjenu, iskazanu kao traumatično iskustvo koje dolazi u veliko nevrijeme.
Ne bi se trebalo plašiti promjena, pogotovo kada su one na bolje, jer sasvim je prirodno da dođe vrijeme kad se ljudi zamore i zasite, kad potroše ideje, pogotovo ako i kad ostvare neki cilj kojem su dugo stremili. Da bi se udahnuo novi motiv i svježina potrebno je promjeniti neke stvari, ne samo nekoliko igrača nego i selektora, jer je to osoba oko koje se sve okreče i koja je pokretač, motivator i glavni izvor ideja.
A mi se, naravno, bojimo promjena, kao svaka nazadna i zatvorena zajednica. Umjesto da smo procjenili da je vrijeme da se ovaj fudbalski kolektiv, koji je stekao visoki renome i respekt širom svjeta, osvježi i da se novi ciklus započne s promjenama koje bi značile podizanje ljestvice i nadogradnju, što bi omogućilo da tim prođe kroz promjene bez traume, tako da to ne osjete ni igrači, ni navijači, da se to ne odrazi na igru i rezultat, odgovorni su se odlučili da nastave po starom, ne usuđujući se izači izvan okvira provincijalnog razmišljanja i uljuljkanosti, gdje je osnovna mudrost da je najbolje ništa ne dirati dok god se ono od čega se ima korist može iskoristiti do kraja. A kad se iskoristi do kraja, odnsno kad se potroši i počne propadati, tek onda čemo razmišljati šta i kako dalje.
Uvjek je to bilo tako s našom reprezentacijom. Nikad se nije desila neka promjena s namjerom da se ostvari neprimjetno, kroz polaganu evoluciju, vazda je to bila mutacija prouzrokovana grdnim i definitivnim slomovima i potpunim katastrofama.
Uvijek do sada smo morali polaziti od nule, od samog početka, nakon što be se sve raspalo.
Bila bi ogromna šteta da sve što je stvoreno u vezi ove reprezentacije sad potpuno propadne i da se mora krenuti od nule. Pitanje je kada bi se vratili na ovaj nivo, ako ikad.

Dok je imao formiran tim, koji je mogao igrati zatvorenih očiju, Sušićeva stručnost nije bila važna. On bi pustio ekipu na teren i oni bi odradili posao. Ipak bi ponekad na površinu isplivala činjenica da je Safet trenerski analfabet.
Saša Ibrulj se u svom članku jučer dobro sjetio jedne takve situacije u kojoj je na Sušićevo fudbalsko taktičko bulažnjenje iz uloge selektora, Zvjezdan Misimović u muci i očaju, a nakon samo pola sata, prema njemu doviknuo “Ne možemo ovako !”.
Sad kad je došlo vrijeme da se stvara nova igra, s novim igračima, sad kad kad je došao trenutak za stvaranje novog tima, Sušićeva stručnost se pokazuje zastrašujuče neadekvatna.
Između ostalog, on nije ustanju nove igrače ugraditi u tim, a to ima fatalne posljedice na igru i rezultat. Sušić je pored toga odavno počeo gubiti i autoritet, a koštao nas je i njegov bahati, arogantni odnos prema igračima iz dijaspore, momaka poput Seferovića, Halilovića i Tankovića, kao i prema Arslanagiću i Hrgoti koji, to je sasvim sigurno, neče igrati za BiH.

Safetu ostaje slava i Historija, niko mu ih ne može uzeti – te banalne stvari su nam uvijek bile najvažnija. Njegovo ime će ostati zauvijek upisano zlatnim slovima, optočeno dijamantima i ostalim dragim kamenjem.

Advertisements

2 thoughts on “ANALYSE THIS: BiH-Kipar 1:2

  1. Bolju analizu ove utakmice nisam nigdje pročitao. Sjećaš se šta sam ti rekao prije mjesec-dva?? Možda budemo imali sreće pa nakon prvih dva ili tri poraza Sušić dobije nogu…ali, čisto sumnjam.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s